(VIDEO) Zlatna pesnica jugoslavenskog boksa

Banja Luka je dala mnogo sportista i uspješnih ljudi, ali samo je jedan – šampion. Marijan Beneš za mnoge je istinski i neponovljivi heroj jednog vremena.

255587_425021690894705_1901856947_n

Beneš svakog jutra sjedi u ćevabdžinici “Kod Muje” pored Vrbasa, pije kafu ili čaj i veliki je broj onih koji mu prilaze da ga pozdrave ili se uslikaju s njim. A on svima, umjesto uobičajenog pozdrava, pruža pesnicu, pesnicu koja je proslavila i Banju Luku i Beneša.

Rođen je 1951. godine u Beogradu u porodici nastavnika Josipa i Marije, koji su imali još tri sina Josipa, Antuna i Ivicu te kćerku Ljiljanu. Djetinjstvo je proveo u Tuzli. Kao 16-godišnjak se doselio u Banju Luku, kada su u Bokserskom klubu Slavija utvrdili da je riječ o velikom talentu.

Mnoge povrede

Poslije briljantne amaterske karijere i osvajanja zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u boksu 1973. godine u Beogradu, prešao je u profesionalce i 1979. godine osvojio titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije u lako-velter kategoriji. Teška povreda oka uspjela je ono što žutica ranijih godina nije mogla – okončala je Benešovu boksersku karijeru.

Beneš je imao nebrojeno povreda – 26 puta lomljene su mu kosti na različitim mjestima, a povrijedio je i glasne žice. Ta povreda dovela je do toga da Beneš danas skoro i ne može da govori. Oni koji su navikli na to, nekako se s njim i sporazumijevaju. S drugima, poput novinara, Beneš komunicira uz pomoć olovke i papira.

Pa ipak, čak i danas mu mnogi prilaze i pozdravljaju ga: “Gdje si, šampione!”

– Ja sam običan i normalan čovjek. Mnogo toga sam dobio u životu, još više sam izgubio. Desilo mi se mnogo ružnih stvari, ali mora se živjeti, makar kako-tako.

Imao je ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je u 32 pobijedio (21 meč nokautom), a šest je izgubio. Jedan meč je boksovao neriješeno. Odboksovao je 233 profesionalne runde.

BMW i kaubojke 

Benešov brat Ivica ubijen je 1992. godine, a Beneš je, nakon kratkog vremena u vojsci, otišao u Hrvatsku. Ni tamo nije dočekan ovacijama.

– Tamo četnik, ovdje ustaša – rekao je tim povodom Beneš.

Dodaje da ga nikada nisu zanimale nacionalne i rasne podjele.

– Ja sam sve, i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak. Drugim riječima, ja sam i dalje Jugoslaven. U Hrvatskoj sam bio u logoru u Novskoj, potom kod prijatelja u Zagrebu. Živio sam na račun sestre, koja mi je pomagala i bez koje danas ne bih bio živ. U ratnim godinama nisam mogao naći nikakav posao uprkos mojim uspjesima. Sve medalje nisu vrijedile ni pola lule duhana – ističe Beneš.

Banjom Lukom kruži legenda da je upravo Beneš u ovaj grad dovezao prvi BMW. I da je prvi kupio čuvene kaubojke. Pričalo se da je u boksu zaradio više od šest miliona maraka, da je napravio dvije kuće i otvorio dva kafića. Dva puta se ženio i dobio tri kćerke i sina. U ratu je izgubio sve. Stan je, kaže, vratio, ali kafiće ne.

– Ne živim veoma teško, ali nemam nikakva primanja. Sestra Ljiljana je moj finansijer. Da nema nje, bio bih na prosjačkom štapu. U toku rata dijelio sam novac sirotinji, pomagao ljudima bez obzira na nacionalnost –  istaknuo je Beneš.

U meču protiv Toresa izgubio sam oko 

Marijan Beneš povukao se 1983. godine iz boksa, ali je i poslije toga tokom devedesetih godina boksovao još dva egzibiciona meča.

– Moja najdraža pobjeda je ona protiv Elisa Obede 1978. godine. On je 11 godina bio neporažen, ali sam uspio da ga pobijedim. U meču protiv Sandija Toresa, koji je održan u Zenici, izgubio sam oko. Znao sam da ne mogu da dobijem taj meč, ali sam se, svejedno, pripremao za njega – kaže Beneš.

Zezali su me zbog violine

Beneš je, vjerovatno, među onim rijetkim sportistima koji je išao u muzičku školu. Njegov otac je, kaže, bio nastavnik muzike, ali je on Srednju muzičku školu upisao zato što u njoj nije bilo matematike.

– Završio sam Nižu muzičku školu. Svirao sam violinu. Klinci su me zezali da sam žensko zbog toga. Pitali su me kako ću djeci u školi držati nastavu muzičkog sa modricom na oku. To me je iritiralo i zbunjivalo pa sam napustio školu – kaže Beneš.

 

Avaz