Hercegovac oduševljen Banjalukom: BANjA za dušu, LUKA za tijelo!

Tekst Bože Vukoje prenosimo vam u cjelini …

BANjA za dušu, LUKA za tijelo!

Znate kako, zrela sam mišljenja da ovo treba ostati negdje zapisano. Ta rijetka “duševna pojava” to zaslužuje. Više sam nego uvjeren u to za ovih nekoliko godina službenih odlazaka u administrativno srce Republike Srpske, onu lijepu Banjaluku. Jesam Hercegovac, zna se koliko je volim, ističem, i nju i njen narod, ali ono što Bosna šeretski ima u tom nekom opšteljudskom duhu, nema ni moja Hercegovina. Možda tek sporadično, ne tako često i ne u tolikoj mjeri kolektivno prisutno kao kod ljudi kova bosanskog. Vidio sam i dosta svijeta pa mogu slobodno reći – to nema nigdje i to nema niko!

U studentskim danima sam imao dobru priliku načeti ovo moje saznanje. U popularnom novobeogradskom “Studenjaku” i mojih skoro pet godina u njemu međ’ po nekada i 10.000 duša dosta njih je bilo iz sjevernih dijelova Republike Srpske. Lako su mi dušu osvajali, uvijek uz taj podrazumijevani smijeh, zezanje i opšte raspoloženje na obje strane. Sada mi je, svakim odlaskom u prelijepu Banjaluku, ona čuvena izreka “Je..š zemlju koja Bosne nema” nekako sve jasnija. Umom na tu izreku ne gledam u smislu patetike za njenim prirodnim ljepotama kojih svugdje na ovim prostorima ima. Posmatram je prevashodno sa aspekta one ljudske topline i osobina među kojima kvalitetom prednjači taj čuveni i neopisivi duh naroda njenog.

Pitam se kako ga i čime onda opisati kada je naprosto riječima neopisiv. On se jednostavno mora doživjeti “sa strane” da bi ga neko bio svjestan kao takvoga! Ne jednom već više puta. Da čovjek bude svjestan i siguran da to nije puka slučajnost. Da to nije karakteristika samo određenog društvenog sloja ljudi u kojem se neko kreće, nego opšta pojava vidljiva i osjetljiva na svakom napravljenom koraku. Da to nije ničija gluma, da to nije namjera da se neko osvoji ili opčini jednostavnošću duha svoga. Da to nije igra koju neko igra sa tobom da bi te pobijedio. Da to nije dobro ispričan vic s ciljem da te neko s povodom zasmije. To su samo oni. Takvi kakvi jesu i takvi kakvi drugačiji biti ne mogu. I ne trebaju! To je samo njihov način bitisanja.

Jedna posebna ekspresija duha koji i sam u sebi nosi neki duh. Duh koji usput i na duge staze ujedno liječi, utiče i izaziva mnogo štošta. Jednostavnost, opuštenost, neopterećenost, smijeh, neposrednost, otvorenost, spontanost, toplina, blizina, iskrenost, zdravlje… Da mogu, željom najbolje namjere svoje, toj riznici duševnog blaga bih ponekad dodao malo više ozbiljnosti, neke lucidnosti i ambicija, ali neću se usuditi. Kome je stalo, nađe on put do svega toga. Njima je ipak bitnije ono prvo, za razliku od, možda, pod svaku cijenu ambicioznih Hercegovaca. Nedostižno opušten i neprevaziđeno “pitak i lagan” duh, kojeg izgleda samo oni nisu svjesni jer smatraju da je to manje-više svugdje tako. A sada mogu slobodno reći, nažalost – nije.

Dolazim iz, duhom, takođe opuštene, ali prilično “utegnute i oštre” Hercegovine. Odavno već živim u golemom Beogradu čiji duh jednostavno nije ni moguće generalno okarakterisati. Njegova “ljudska” heterogenost to više jednostavno ne dozvoljava. Tu po duhu ima svega i svačega, poželjnog i manje poželjnog, a plašim se – sve češće nekog bespotrebnog ubjeđenja, “preciznog vaganja” i “duševne rezerve” jednih prema drugima… Duše inostrane me i ne zanimaju u kontekstu neke dublje analize i karakterisanja. Da ne bih opet isplovljavao u politiku, duh nekih susjednih država i državica neću ni komentarisati. Ostaje mi za najveće pohvale, nekako, samo ona. Takvim svojim duhom usamljena da usamljenija biti ne može. Da čovjek naprosto ne povjeruje da samo desetine ili stotine kilometara udaljenosti mogu napraviti toliki jaz u “temperaturi duha” i pristupu ljudskom. Jaz koji im u startu poklanja neprocjenjivo bogatstvo duše njihove. A samim tim i mnoge druge ljudske dobrobiti, danas svima prijeko neophodne.

Ne znam kako će ovaj tekst biti shvaćen i prihvaćen. Vjerovatno i ovako i onako, ali pravo da vam kažem i ne zanima me. Još ako joj neki dušebrižnik podari neku političku ili geografsku konotaciju, unaprijed mu čestitam na dežuri i hajvanluku njegovom. Onaj ko želi, shvatiće ga baš onako kako je napisan, a napisan je srcem jedne olovke uz rijetku upotrebu crvene, neizbrisive tinte. I opet bi`! Pišem sve rijeđe jer sam u sve manje toga ubijeđen. U sve manje toga više i vjerujem. A, pišem samo onda kada vjerujem i kad sam “debelo” ubijeđen u to što pišem. A u ovu priču itekako vjerujem. Nisam je nigdje čuo ili negdje pročitao. Hvala Bogu, “vidio sam je” i lično doživio, od ljudi znanih i meni neznanih. Ta priča za mene počinje već na onoj naplatnoj rampi pred Banjalukom, a završava se nigdje i nikad. Kraja joj nema. Živi sa mnom i u Beogradu. Živi sa mnom i u Bileći. Na opšte i nadam se, obostrano zadovoljstvo!

 

 

vukoje.rs