Banjalučko kolo stiglo i do Amerike

Foto: Anadolija

Pecaroši u Banjaluci decenijama za ribolov na rijeci Vrbas koriste kolo koje nosi ime ovoga grada, ali po njemu više nisu prepoznatljivi, jer je ova naprava osvojila srca ribolovaca u regionu i mnogim zemljama svijeta.

Banjalučko kolo, sprava osmišljena u ovom gradu, idealna je za pecanje na tekućim, bržim vodama iako se može koristiti i u stajaćim, kao što su jezera.

Enver Kljunić, penzioner, rekao je da godinama prilikom pecanja na plovak koristi kolo, jer je kako kaže funkcionalno zbog – što bi ribari rekli – španovanja.

“Silk, laks ili najlon kod rola ima neodređen položaj, a sa kolom je brža kontra i lakše je španovati, silk je uvijek u jednom finom pravcu, radi brže reakcije kada riba se javi na plovak”, ispričao je Kljunić.

U jutarnjim časovima Kljunić peca u centru grada, u blizini tvrđave Kastel. Hljeb koji stavlja na udicu privlači veliku pažnju škobalja kojih je na tom dijelu rijeke najviše. Već u jutarnjim časovima upecao je pet škobalja koje zbog veličine odnosno težine od oko pola kilograma ovdašnji ribari zovu klizavci. Dolazak novinara nije uplašio ribu, pa je i šesti škobalj zagrizao udicu.

Kljunić je vješto namotao silk i prstom okrećući banjalučko kolo, izvukao ga iz vode, a zatim ga spustio u mrežu sa ostalim ulovom.

“Stvar je u funkcionalnosti, precam i na rolu, isto imam štap i na rolu, ali mi je kolo draže jer mogu sa jednom rukom, sa rolom moram sa dvije ruke baratati, ovo sa jednom rukom i namotavam i i bacam. U suštini meni je lakše, dok nekome drugom je lakše na rolu”, ispričao je Kljunić.

Kaže da postoje indicije da je prvo kolo napravljeno oko 1930. godine, ali se ne zna ko ga je napravio. Od tada do sada mjenjalo se po veličini i težini, a sa današnjom varijantom mnogo je lakše hvatati ribu.

Foto: Anadolija
Foto: Anadolija

Veliki doprinos za razvoj i raspostranjenost banjalučkog kola dali su stari majstori i ribari zaposleni u bivšim banjalučkim giganatima “Jelšingrad” i “Rudi Čajavec”. U ovoj drugoj fabrici radni vijek proveo je i Kljunić.

“Morali smo praviti na svoju odgovornost, nije se smjelo javno, nego kad se ima malo slobodnog vremena pa se napravi za sebe, ako se može i za kolegu, prijatelja, pa svako po nešto napravi, nabu, ležajeve, nabavi neko materijal… Morali smo se snalaziti”, rekao je Enver Kljunić.

Pravljenje kola iziskivalo je i znanje, ali i vrijeme, pa im je trebalo po desetak dana da uspiju završiti spravu. Prema njegovim riječima cijena kola se kreće oko 55 KM, a sada ih prave majstori, privatni preduzetnici koji imaju tokarske radnje.

Banjalučko kolo za štap se može pričvrstiti uz pomoć nosača, ali i obično ljepljivom trakom. Može se koristiti na kratkim i na dugim štapovima kakve radije koriste pecaroši na bržim rjekama.

Većina zaljubljenika u ribolov prilikom posjete Banjaluci obavezno kupi i kolo. Tako se kolo raširilo po svijetu.

“Ima jedna anegdota koju sam čuo od prijatelja koji je u Americi, pa isto hvata na banjalučko kolo odnio je u Ameriku i policija ga je kaznila, kažu: ‘Hvatate na nepoznatu napravu”, rekao je Kljunić i dodao da je taj prijatelji završio kod sudije za prekršaje i platio kaznu.

Ipak je banjalučko kolo zainteresovalo Amerikance, pa su na internet pretraživaču potražili da vide o čemu se radi.

“Ima u Švedskoj, Njemačkoj, na našim podnebljima Srbija, Hrvatska, Slovenija, tako da se to proširilo svagdje je poznato kao banjalučko kolo. Mi ranijih godina odemo recimo na Unu ili Savu i znaju svi da smo Banjalučani, jer smo samo mi koristili. Sada se proširilo tako da je to u nekom smislu kao brend, kao banjalučki ćevap, vrbaski čamac, tako i banjalučko kolo”, kazao je Enver Kljunić.

Ovaj ribolovac kada riba “radi” ponekad po čitav dan peca, a priča da mu dešavalo da zaboravi i jesti.

“Ako vremenske prilike dozvoljavaju, svaki dan sam na vodi. To mi je i relaksacija i odmor, a ujedno i korist, jer penzije nisu kod nas baš nešto, naša rijeka je prilično čista pa je riba zdrava i pojesti”, kaže on.

Kapitalac od 18 kilograma

U Vrbasu je priča najviše takozvane bijele ribe, pri čemu škobalj najbrojniji, a ima i plodice, mrene, klena… Od drugih vrsta ponekad naleti lipljen i pastrmka, a dešavalo mu se i da uhvati i mladicu od sedam kilograma.

Njegov kapitalac, odnosno najveća riba koju je upecao u ribolovačkoj karijeri je som od 18 kilograma kojeg je na Savi uhvatio takođe uz pomoć banjalučkog kola.

Na pitanje ima li dana kada ne uhvati ništa, kaže da ima i da je to sasvim normalno. “I riba ima svoje, mora i ona da nas vara kao što i mi nju”, dodao je Enver Kljunić.

 

Anadolija