Svestrana banjalučanka: Politikolog, teniski sudija, kozmetičar, vozač kamiona…

Na jednom intervjuu za posao, gospođa mi je toplo preporučila da skratim svoj CV, jer, kako je rekla “kada vidimo ovako dugačke biografije, skoro da ih i ne čitamo”.

Dvadesetčetverogodišnju Banjalučanku Anu Lukajić nije lako predstaviti. Ona je diplomirani politikolog za međunarodne odnose, teniski sudija, vozač visokoteretnih vozila, kozmetičar, proizvođač torti, figura i ostalih rukotvorina. Iako posla u struci nema, to je nije obeshrabrilo da bude aktivna i da se izbori za svoje mjesto pod suncem.  Ima dosta hobija koje je školujući se i čekajući „pravi“ posao pretvorila u izvor zarade. Kaže da put do boljeg života traži zalaganje, a prvenstveno obrazovanje i stalno učenje i usavršavanje. I od toga ne odustaje.

„Pohađala sam mnogobrojne političke akademije i seminare, volontirala, radila administrativne poslove kako bi stekla što više znanja i iskustva. To planiram raditi i u budućnost, jer smatram da su edukacija i stalno usvršavanje, te sticanje novih znanja i vještina jedini način da budete što konkurentniji na tržištu rada. Ipak, ovo moje vjerovanje je u jednom momentu duboko poljuljano, obzirom da mi je na jednom intervjuu za posao gospođa toplo preporučila da skratim svoj CV, jer, kako je rekla, ‘kada vidimo ovako dugačke biografije, skoro da ih i ne čitamo'“, rekla je na početku razgovora za naš portal ova svestrana Banjalučanka, koja još od drugog razreda srednje škole zarađuje kao kozmetičarka.

I tako je već osam godina, nekadašnji hobi postao je njen glavni izvor prihoda.

Danas radi u dva kozmetička salona, u jednom puno radno vrijeme, u drugom honorarno, u zavisnosti od količine posla, pa njen uobičajen radni dan traje između 14 i 15 sati. U zavisnosti od narudžbi i slobodnog vremena, pravi i jako zanimljive torte, ukrasne korpice, figure i izrađuje zlatovez. Honorarno radi i na marketinškim projektima kada je pozovu, a obzirom da posjeduje ITF licencu za teniskog sudiju, sudi na ATP Challenger Banja Luka.

„Moje rukotvorine su spoj ugodnog i korisnog. Kao mala sam jako lijepo crtala, a kasnije sam uz maminu pomoć počela da stvaram razne figurice, narukvice, predmete od žice, da pravim torte i ostale dekoracije. Kako me učila lijepom odgoju i kulturnom ponašanju, tako me učila i da svoje ruke iskoristim za stvaranje nečega što ću moći da unovčim, tako da mogu reći da je ona najzaslužnija za moj zanat kojim se danas bavim i od kog zarađujem“, ispričala nam je Ana.

Što se tiče tenisa, kaže da ga je zavoljela od malih nogu. Trenirala ga je osam godina i u međuvre

menu položila za teniskog sudiju, tako da sudi već 6 godina na ATP Challenger Banja Luka.

bbb5652d-7753-4e30-a68d-a448969c0fbf

I dok je mama zaslužna za Anine rukotvorine, tata, koji se bavi prevozom putnika, zaslužan je za Aninu ljubav prema automobilima, motorima, kamionima…. „Od sedme godine ja i brat vozimo motore, naravno prvo manje, a s godinama smo prešli  na velike i do 1000 kubika. Mama takođe vozi kombi, pa je valjda bilo normalno da i ja osjetim tu ljubav i da položim za auto, zatim kamion i, naravno, motor. Otišla sam i malo dalje, položila sam i za visokoteretni kamion sa prikolicom, ako mi slučajno nekada zatreba. Jedne prilike, srela sam porodičnog prijatelja, bila sam na rolerima, ugledao me i nasmijavši se rekao,  “pa vi Lukajići ste svi na točkovima”. I kod nas je to zaista tako“, kaže Ana.

Iako ima položen vozački za kamion, rijetko ga vozi. Najčešće je to ipak auto ili motor, ali  i kombi kada pomaže ocu da preveze putnike.

Kaže nam da razmišlja i o odlasku iz BiH, pa sve češće gleda sajtove na internetu koji nude poslove. Nosila se i mišlju da aplicira za vozača kamiona, jer to dosta traže u inostranim zemljama. Na to se ipak još nije odlučila, jer vjeruje da će se nešto mijenjati na bolje u ovoj državi.

„Nekada se čovjek jednostavno umori i izgubi svaku nadu. Na konkurse za državnu službu na koje sam se javljala nikada me nisu ni pozvali na razgovor. Što se tiče privatnog sektora, za moju diplomu je izrazito teško naći radno mjesto. Ali sam konkurisala na radna mjesta koja nisu usko vezana za moju diplomu, nažalost, ni tu mi se nije posrećilo. To sve deprimira čovjeka i naravno da poželi otići negdje gdje se cijeni znanje, rad, trud, zalaganje“, priča nam Ana.

Kaže i da nisu tačne priče kako današnje mlade generacije ne žele raditi i da uglavnom provode vrijeme u kafićima i izlascima. Iako ima i takvih, velika većina ih radi,  i to poslove za koje se nisu školovali, neprijavljeni su i rade za minimalnu platu.

Država, kaže Ana, za dobro svih građana, a pogotovo mladih, mora da mijenja kompletan sistem. Njen savjet je da ukoliko nisu u stanju ili ne znaju kako to treba da se uradi, slobodno mogu da “prepišu” sistem boljih i sređenijih država.

 

6yka.com – Tatjana Čalić