Banjaluka: Životni prostor kao u horor filmovima, decenijama žive pored grobja

Privremeni smještaj baraka u Bulevaru Stepe Stepanovića kod rebrovačke crkve i groblja već decenijama je životni prostor za 20 osoba, a kakvi su uslovi dovoljno govori podatak da većina porodica živi u samo jednoj prostoriji od oko 20 kvadratnih metara.

“Znate kakav je život u baraci, nepodnošljiv. Osjećamo se kao u logoru, svako ima po jednu sobu. Samo tri porodice imaju po dvije sobe, a ostali po jednu”, započinje priču Dmitar Maksimović, jedan od stanara privremenog smještaja.

20160929141127765862

Kaže da su ranije čak i kupatila imali zajednička, ali da ni sada uslovi nisu puno bolji, “jer baraka je baraka”. “Prije smo imali zajednička kupatila, a sada ima svako svoje. Prije nekoliko godina uspjeli smo da nam Gradska uprava i jedna banka saniraju krov, ali baraka je baraka, a groblje je tu.

Živim ovdje 33 godine sa ženom i jednim sinom, a drugi je otišao u podstanare”, dodaje Maksimović. Obećanja za stanare ovog smještaja, koji je sagrađen 1956. godine kao privremeno rješenje za radnike tadašnjeg privrednog giganta “Incel”, je bilo, ali uglavnom je sve na njima i ostalo.

Maksimović kaže da su im obećavali kule da će im napraviti, a čak su dobili i lokaciju na Adi prije desetak godina, da bi im kasnije rekli da nema novca i na tome je sve ostalo. Pored toga što im se životni prostor svodi na svega jedan sobičak, ništa im prijatniji ne predstavlja ni izlazak vani, a naročito u dane vikenda.

“Svake subote i nedjelje ne možemo ući u baraku od auta jer ili se prave spomenici ili ljudi dolaze na groblje. Kada su sahrane ljudi skoro da nam pale svijeće na pragu. Ovo se vodi kao ‘nužni’ smještaj, a živimo tu decenijama. Nemamo prava ni na šta”, kaže Nada Lakić, stanarka u rebrovačkoj baraci.

Dodaje da osim sobe stanari imaju i po šupu, ali da zbog nepostojanja javnog toaleta na groblju ljudi tu dolaze da se olakšaju. Stanari pričaju da je jedna šestočlana porodica donedavno živjela u jednoj sobi, ali da je nakon smrti komšinice, koja je živjela sama, dobila još jednu. “Dovoljno je reći da nam je život kao u Sudanu”, kažu stanari na kraju.

 

 

Nezavisne