Odlučio sam da stvari uzmem u svoje ruke, danas živim svoj san

Odricanja u poljoprivredi jesu velika, kaže Aleksandar, ali nisu ništa manja nego kod većine ljudi koji provedu osam sati radeći na ispunjenju tuđih želja i snova.

Kada je završio poljoprivredni fakultet i diplomirao agrarnu ekonomiju i ruralni razvoj među prvim studentima u BiH, Aleksandar Mijatović je očekivao da će se bez problema zaposliti u struci. Međutim, nije sve išlo onako kako je zamišljao, pa je godinama radio poslove koji nisu imali nikakve veze sa njegovom strukom. “Prije tri godine odlučio sam da stvari uzmem u svoje ruke i posvetim se onome što najbolje znam da radim, a to je poljoprivreda.  Ljubav prema poljoprivredi gajim od malih nogu, moja porodica se bavi poljoprivredom unazad četiri generacije, tako da mi to uopšte nije bilo strano.”

Zajedno sa suprugom Snježanom, koja je takođe završila poljoprivredni fakultet, Aleksandar na svom imanju u selu Šušnjari, udaljenom 15  kilometara od Banjaluke, uzgaja i prerađuje zdrave proizvode, koji su dobijeni bez upotrebe hemijskih preparata i drugih stvari štetnih za ljudsko zdravlje. Imanje se prostire na površini od oko 12 hektara, od čega je oko 7ha zasijano strnim žitaricama, 5ha je pod pašnjacima, a bašta zauzima oko 0,3ha. “Sve povrće i voće koje naše domaćinstvo nudi proizvodimo isključivo mi, od proizvodnje sadnog materijala, pa do finalnog proizvoda. Višak povrća pretvaramo u zimnicu.“

mijatovic2

Pored toga, Mijatovići imaju i krave i ovce, pa se u budućnosti planiraju više posvetiti proizvodnji mliječnih proizvoda, a naročito sireva. Krave i ovce hrane sijenom, svježom travom i žitom iz vlastite proizvodnje, bez upotrebe vještačih hraniva koja su štetna za zdravlje. Na taj način, kaže Aleksandar, dobijaju mlijeko i meso koje je vrhunskog kvaliteta. Kvalitet njihovih proizvoda, povrća iz njihove bašte, domaćeg mlijeka, kefira i sireva, prepoznali su i kupci, većinom iz Banjaluke i okoline, kojima Mijatovići svoje proizvode dostavljaju na kućnu adresu. “To su ljudi koji zdravo razmišljaju i cijene zdrave domaće proizvode“, kaže Aleksandar.

mijatovic8

Veći dio zarade za sada ulažu u širenje proizvodnje. “Svaki početak je težak i zahtijeva mnogo ulaganja, pa se za sada trudimo se da živimo skromno kako bi nam što više novaca ostalo za investicije u ono od čega planiramo da živimo ja i moja porodica, a to je poljoprivreda.”

Poljoprivreda, kaže Aleksandar, zahtijeva mnogo rada i truda. Radni dan nerijetko traje i 17 sati, a ima dana kada se radi i preko 24 sata.  “Dan počinje već u 7 ujutru, muža i hranidba stoke traje do 10-11, zatim odlazimo u njivu ili u baštu, gdje ostajemo do večernje muže, koju obavljamo od 18 do 20. Dostavu proizvoda kupcima obavljamo na kraju dana, između 20-22h”, nabraja Aleksandar, opisujući jedan prosječan radni dan u svom domaćinstvu. “Ali vikend je opušteniji”, dodaje kroz osmijeh.

mijatovic5

Što se zimskog perioda tiče, priča dalje Aleksandar, to je vrijeme odmora i opuštanja na selu, a posao se uglavnom svodi na hranjenje stoke i neke sitne poslove. “Radni dan zimi traje prosječno 3-4 sata, tako da, kada se uzme godišnji prosjek, radni dan traje 8 sati, što je jednako radnom vremenu provedenom u nekoj firmi. Smatram da jedna četveročlana porodica može da živi sasvim pristojno od poljoprivrede, ako svi rade prosječno 8 sati dnevno u toku godine.”

Danas je život na selu ipak mnogo lakši nego nekada, kaže Aleksandar. Upotreba mehanizacije, kvalitetnog sadnog materijala, sistema za navodnjavanje, plastenika, značajno je olakšala bavljenje poljoprivredom, kaže on. “Većina ljudi odgovara svoju djecu od bavljenja poljoprivredom upravo zbog teškog fizičkog rada i spremni su da ih zaposle po svaku cijenu kod nekog neodgovornog preduzetnika koji će ih psihički upropastiti i poljuljati im samopouzdanje.”

“Odricanja u poljoprivredi jesu velika”, kaže Aleksandar, “ali nisu ništa manja nego kod većine ljudi koji provedu 8 sati radeći na ispunjenju tuđih želja i snova. Ovako su snovi samo vaši i ničiji više.”  Onima koji imaju slične snove, ali im nedostaje početnih sredstava da krenu u njihovu realizaciju, Aleksandar poručuje da su novčana ulaganja u voćarstvo i povrtlarstvo znatno manja u poređenju sa stočarskom proizvodnjom. “Ukoliko je početni kapital skroman, onda je definitivan izbor povrtlarska proizvodnja. Za ovaj vid proizvodnje za početak je dovoljno  sunce, voda, zemlja, malo novca i dobre volje. Kada se čovjek maksimalno  posveti poslu koji voli, rezultat mora biti isplativ.”

mijatovic6

Što se tiče podsticaja za poljoprivrednike i one koji to žele postati, Aleksandar navodi Program samozapošljavanja mladih agronoma u poljoprivredi, koji provodi Ministarstvo poljoprivrede Republike Srpske, a koji su on i njegova supruga koristili.  “Snježa i ja smo dobili jednokratnu finansijsku pomoć 2014. godine, a zauzvrat smo se obavezali da ćemo sebi uplaćivati penzijsko i zdravstveno osiguranje, te da se nećemo zaposliti, niti prijaviti na zavod za zapošljavanje najmanje 5 godina. Član o samozapošljavanju agronoma nalazi se u Pravilniku o načinu ostvarivanja podsticaja na sajtu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS. Odlučili smo se za taj program zato što smo bili nezaposleni i to smo vidjeli kao priliku, smatram da program nije loš za mlade agronome koji se već bave poljoprivredom, dok za početnike i nije tako dobar zato što odobre malo novca za program.”

111111111111

Kao otac jednog malog dječaka, Aleksandar kaže da je i odgoj djeteta na selu daleko lakši nego u gradu, jer je igralište sva površina oko kuće, a djeca su okružena čistim zrakom, zelenilom, životinjicama. Život bez svakodnevnog stresa se živi na selu a ne u gradu, kaže on. “Selo nije tako strašno mjesto za život kakvim ga mnogi predstavljaju.  Odvojite 8 radnih sati koje svakodnevno trošite u gradovima i  radite kod svoje kuće na selu, siguran sam da ćete biti daleko zadovoljniji. Čist zrak, priroda, sloboda, kreativnost, samo su neke od prednosti sela u odnosu na grad. Kada govorimo o nedostacima sela u odnosu na grad, u našem slučaju nedostataka nema.”

 

Buka