Banjalučanka, trener pasa i savjetnik vlasnika: Kod nas je pas još uvijek samo ker za lanac

Naše društvo ima široke, ali nažalost još uvijek neshvaćene potrebe za psima raznih specijalnosti. Postojanje ustanova kao Zavoda za distrofičare, Udruženja za dijabetičare, Zavoda za slijepe, Udruženja invalida i drugih, govori o našim potrebama za raznim tipovima treniranih pasa npr. pasa terapeuta, pasa asistenata, pasa za detekciju itd. Ali kod nas još uvijek nije sistemski rješen odgoj i obuka tako specijaliziranih terapijskih pasa, kako je to rješeno u svim evropskim zemljama, ali i u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj.

Banjalučanka Suzana Spasojević, po zanimanju je diplomirana pravnica, koja se već duži niz godina bavi odgojem i obukom pasa. Za drugi poziv odlučila se zbog ljubavi prema životinjama ali i činjenice da u našem društvu još uvijek ne postoji dovoljno razvijena svijest o psima, njihovom značaju i gotovo neograničenim mogućnostima pozitivnog učešća u životu čovjeka. Kroz dugi niz godina pohađala je razne seminare i obuke i došla do zvanja trener pasa. Sada se bavi odgojem, obukom, socijalizacijom pasa, te edukacijom vlasnika, što samo po sebi podrazumjeva poznavanje psihologije pasa.

Od svih mogućnosti za bavljenje psima koje doprinose dobrobiti ove plemenite životinje, kao udomljenja, prihvatilišta, Suzana smatra da je jako važna edukacija vlasnika te odgoj, rana socijalizacija i obuka pasa kao prevencija svim drugim problemima.

„Jednostavno morate nešto napraviti i nekako se uključiti, jer u našem društvu, i psi su ti koji nezasluženo trpe posljedice našeg neznanja, nezainteresovanosti i svih drugih problema koje imamo. Ali sa druge strane, znanje i iskustvo ne služi ničemu ako se ne podjeli sa ljudima oko sebe“, počinje svoju priču za naš portal Suzana, koja ovih dana pokreće blog ali i FB stranicu Odgoj i obuka pasa Banjaluka.

Kaže nam da ljudi koji se bave psima kao treneri i savjetnici, treba dobro da poznaju metode i tehnike rada sa psima kako bi ih mogli pravilno odabrati i primjeniti na konkretan slučaj. Ispod svakog ponašanja psa odvijaju se psihološki procesi koji se moraju protumačiti i pravilno razumjeti kako bi cjeli proces rada sa psom bio uspješan, pojašnjava naša sagovornica, koja jedina na ovim prostorima u radu sa psima, kućnim ljubimcima, primjenjuje metod pozitivne motivacije. Riječ je o metodu gdje se rezultati postižu bez upotrebe fizičke ili mentalne prisile, potezanja povoca, zastrašivanja psa ili grubog kažnjavanja.

Odgoj psa podrazumjeva da pas radi upravo ono što je njemu potrebno ali na način na koji mi to želimo i bez našeg uticaja, jer shvata značaj tih postupaka u svom životu. Socijalizacija kao dio odgoja ima za cilj da pas u našem svijetu živi bez straha, da se ne boji ljudi i svega što postoji ili je čovjek stvorio na ovom svjetu, kako bi smireno mogao donositi odluke o kojim ga učimo u procesu odgoja. Obuka pasa, kućnih ljubimaca, podrazumijeva izazivanje uslovnog refleksa u vidu nekog pokreta na našu naredbu kako bi mogli kontrolisati i manipulisati položajem tjela psa u prostoru i vremenu primarno radi njegove zaštite. Sva ta tri elementa su različita u svojim tehnikama, vremenu primjene, uloge u životu psa itd. Isprepliću se i nerazdvojni su u smislu odrastanja i razvoja zdravog kućnog ljubimca. Ko god se bavi bilo kakvim trenerskim radom sa psima, sve ovo treba da razumije i primjenjuje u svom radu.

Vlasnici treba da razumiju svoje pse i ne dozvole predrasudama da utiču na njihov odnos. Psi ne postoje da vadaju našim životom. Oni su tu da unose radost u naš svijet, da budu s nama, da nam pomognu i silno se trude da se uklope u našu sredinu samo ne znaju kako, ako im mi to ne pokažemo. Naravno da je ljubav presudna, ali nije dovoljna. Ipak je potrebno malo znanja i mnogo odgovornosti za našu zajedničku avanturu.

423rqwefr

Naše društvo ima široke, ali nažalost još uvijek neshvaćene potrebe za psima raznih specijalnosti. Postojanje ustanova kao Zavoda za distrofičare, Udruženja za dijabetičare, Zavoda za slijepe, Udruženja invalida i drugih, govori o našim potrebama za raznim tipovima treniranih pasa npr. pasa terapeuta, pasa asistenata, pasa za detekciju itd. Ali kod nas još uvijek nije sistemski rješen odgoj i obuka tako specijaliziranih terapijskih pasa, kako je to rješeno u svim evropskim zemljama, ali i u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj. Mi na žalost još uvijek pričamo o tome da je pas samo ker za lanac. Stoga je u ovom trenutku, smatra Suzana, prioritet edukacija društva u cjelini, te postizanje prikladnijih propisa koji će imati za cilj da se zaštiti pas i od neodgovornog vlasnika i od ljudi uopšteno. U našim propisima vlada konfuzija jer imamo Zakon o zaštiti životinja (naravno od ljudi) ali u našim  lokalnim propisima je nekako došlo do zamjene teza pa oni odslikavaju zaštitu ljudi od životinja (uključujući i pse), što je još jedan apsurd u našem društvu. Nama tek predstoji ozbiljna borba za ulične pse, za odgovorno vlasništvo,  za sterilizaciju, za kažnjavanje napuštanja pasa, zostavljanja pasa itd.

Na pitanje šta vlasnici obično očekuju da se postigne u radu sa psom, Suzana kaže da su potrebe šarolike ali da su ciljevi isti. Vlasnici bi, prije svega htjeli poslušne pse. Najčešći savjet koji im daje i što svi vlasnici redom propuštaju, je da pohvale svoje pse kada rade nešto čime su vlasnici zadovoljni. Ne možemo dovoljno podvući koliko je to bitno. Svaka zaslužena izričita pohvala je vaspitna mjera koju ni mi ljudi u našim odnosima dovoljno ne koristimo. Jedna pohvala vrijedi više od stotinu kazni.

Inače naša sagovornica ima veliku želju da njen trenutni hobi preraste u glavno zanimanje. Na tome trenutno i radi , ali koliko će to biti moguće zavisi od mnogo faktora koji su izvan njenog uticaja.

“Za sada su ljudi zainteresovani pogotovo jer se radi o metodi pozitivne motivacije. Pokušavam FB stranicom Odgoj i obuka pasa Banjaluka skrenuti ljudima pažnju i podjeliti svoje znanje blogom na temu pasa koji je u pripremi. Ja u svakom slučaju ne odustajem od pasa, ovako ili onako ja se nastavljam baviti psima i svim aspektima njihove dobrobiti”, ističe Suzana.

„Za naše stanje nisu krivi psi niti ostale životinje, nego mi sami. Tačno je, kaže Suzana, da naše društvo prolazi kroz težak period i mnoga iskušenja. Činjenica je i da ljudi, koji bi trebali, ne pomažu ljudima kojima je teško, ali to ne umanjuje našu opštu odgovornost prema drugim bićima sa kojima djelimo planetu a pogotovo psima. Interes za životinje i borba za minimum humanosti prema njima, posebno za dobrobit pasa ne treba da smeta. Pas kakvog znamo danas je  onakav kakvim su ga napravili ljudi, jer im je kao takav u nekom trenutku istorije bio potreban za opstanak a zatim i za mnoge druge namjene.  Kolika je njegova uloga u istoriji i razvoju čovjeka, ne trebamo ni pričati, ali činjenica jeste da to nije divlja životinja, da smo ga sami stvorili, da ne bježi od čovjeka, da vjeruje čovjeku, da ovisi o čovjeku. To sve  dovoljno govori o našoj odgovornosti da se brinemo o takvom jedinstvenom biću. A povrh toga svega treba reći da  mi još ne znamo sve o tom biću niti smo do kraja istražili njegove mogućnosti da doprinese dobrobiti čovjeka“, rekla je na kraju razgovora za Buku banjalučanka Suzana Spasojević, trener pasa i savjetnik vlasnika.

 

Buka