Ana poručila političarima: Sram vas bilo svega što sam kao građanin ove države prošla!

Dragi SNSD-ovci, SDS-ovci, PDP-ovci, DNS-ovci, socijalisti, radikali i svi ini, velike patriote i izdajnici, nemate vi pojma o glasaču i malom čovjeku. Šta vi meni možete ponuditi? Tuđu njegu za nijansu veću? Malo socijale od gradske uprave? Kvazi projekat da se uglavi par udruženja da ćute? Ako je glas cijena za to, hvala.

Ovim riječima se Banjalučanka Ana Kotur (27), diplomirana nezaposlena pravnica, novinarka i aktivistkinja u oblasti ljudskih prava osoba sa invaliditetom, obratila predstavnicima političkih partija koje ovih dana vode agresivnu medijsku kampanju uoči lokalnih izbora.

Ana je dobitnica specijalnog priznanja UNICEF-a BIH za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djece u BIH u 2014. godini i nagrade UN agencija u BIH u okviru projekta Dijalog za budućnost, za društveni angažman i izvještavanje o osobama sa invaliditetom, kojima i sama pripada.

Tekst koji je objavila na svom profilu na Facebooku prenosimo u cjelosti i bez izmjena:

Više puta sam zamolila javno da me se ne zove za glasanje, jer o svom glasu odlučujem ja. Na kraju će i o meni i o sebi odlučiti većina koja neće razmišljati ovako, ali to ne daje nikom za pravo da me pokuša na bilo koji način navesti da glasam za bilo koga sa bilo koje liste.

Dragi SNSD-ovci, SDS-ovci, PDP-ovci, DNS-ovci, socijalisti, radikali i svi ini, velike patriote i izdajnici, nemate vi pojma o glasaču i malom čovjeku. Važi i za prekoentitetske, al za njih nemam pravo glasati i o njima pričam samo u dijelu u kojem su zajedno uticali na okolnosti koje doprinose opštem stanju.

Ovo nije otvoreno pismo, ali može poslužiti k'o isto. Ovo je jedno iznošenje stava.

SRAM VAS BILO! SRAM VAS BILO MOJIH GODINA, MOG ŽIVOTA I SVEGA ŠTO SAM KAO OBIČAN GRAĐANIN OVE DRŽAVE PROŠLA!

ana-nagrada

Svake dvije godine trpim torturu izborne mašinerije, između torturu neizvjesnosti. Svake dvije godine se sjetite da postojim, između sam neko ko hoda od vrata do vrata. Po potrebi vaskrsavam i uskrsavam a bogami, i umirem.

Recite mi, ovi koje šaljete u lov na glasove, šta oni imaju da izgube? Štelu koju su imali za posao, kad ste ih pitali koji im je omiljeni hobi a odlučivaće o ključnim aspektima običnih života? Dnevnicu, prekoredno nečekanje kod ljekara, novac za liječenje vani? O kvalitetu infrastrukture kojom hodam, o vodi i kanalizaciji koju nemam, o struji koja na jače duvanje vjetra nestane? O autobusu koji na malo snijega ne vozi najkritičnijim dijelom mog naselja, jer je stvar toliko ozbiljna da ćemo na prvoj krivini u najboljem sličaju dobro biti povrijeđeni? O nečišćenju naselja nakon padavina zbog čega mora otac da me izvodi iz kuće, kao dijete da vodi u vrtić, jer ne smijem pasti?

Vidite, ti koji odlučuju a palamude o mnogo čemu drugom, možda i imaju šta da izgube. Ja nemam, jer svima vama nisam dužna – apsolutno ništa.

Kao osobi sa invaliditetom, pokušali ste mi sahraniti sve mogućnosti za život dostojan čovjeka, pa sam se sama i odškolovala, i izborila za mjesto pod suncem. Od malena hodala po svim odborima kojima sam bila tek dijagnoza više. Dokazala i pokazala koliko mogu u odnosu na prognoze svih ljudi koji su sjedili pod tim odborima.

Od petog osnovne sama putovala u Trapiste, jer nije imao ko i čime da me vozi. Jako često, ni za mjesečnu kartu. Sve i jednu knjigu sama kupila. Sama naučila, sama završila. Na bezbroj konkursa zakucala, nisam odustala kad ste me javno ponizili i kad je veći problem bio što je Ana Kotur javno pokazala diskriminaciju prema onima koje deklarativno štitite, od same diskriminacije. I dan danas živim tu gdje živim, od nečije penzije i periodičnog honorara, jer ni vi ni oponenti vam ne pružate ništa. U tuđem, na tuđem, iako je moj neko zaradio dvadeset puta za života da ima svoje. U vašim potkusurivanjima nije to dočekao.

O kakvom vi meni zapošljavanju pričate? U administraciju zapošljavate po stranačkoj, tazbinskoj, rođačkoj liniji, tako da sam na svakom konkursu pred vratima čula kako je i kome obećano. Od ljudi sličnih meni se očekuje da budu dobar izgovor za vašu (ne)humanost, a ja to nisam. Ono malo ljudi što pokušava raditi svoj posao ucjenjujete, maltretirate i zelenašite kako bi vama, vašima i sličnima bili na ruku. Ono malo privrede koja opstaje gušite talovima za koje vam granice nisu nikakav problem, a ono malo kvaliteta tjerate samo izvan tih istih granica. Radeći vaš neurađeni posao, novcem koji je nekome s vana višak i šakom ga daje da ljudi znaju šta je život.

Šta vi meni možete ponuditi? Tuđu njegu za nijansu veću? Malo socijale od gradske uprave? Kvazi projekat da se uglavi par udruženja da ćute? Hvala vam. Ako je glas cijena za to, hvala.

I dalje ne dam svog truda za sve ono što gore nabrojah. Ja još imam samo da izgubim sebe, jer ostalo u životu nisam ni imala, a to previše cijenim.

 

Istinito