Ulica dječije radosti na Petrićevcu

Ogranak ulice Jovice Savinovića na Petrićevcu s razlogom nosi naziv Ulica dječije radosti jer u 12 kuća na svega 200 metara, raste 40 djece.

Najmlađe ima nekoliko mjeseci a najstarije 14 godina.

– U našoj uličici ima više djece nego u skoro cijeloj Majevičkoj ulici koja je duga nekoliko kilometara. Osmijesi mališana, graja, lupanje loptom i drugim igračkama prvo je što će dočekati svakoga ko kroči u naš sokak. U njoj u pravom smislu kao u pjesmi Branka Kockice caruje drugarstvo. Bračni parovi najviše imaju troje djece – kaže majka upravo troje mališana, Branka Perinović.

Penzioner Milenko Kremenović, koji je u odsustvu zaposlenih roditelja dočekao novinarsku ekipu ističe da od dva sina ima šestoro unučadi uzrasta od tri do devet godina i da svi žive u jednoj kući

– Djeca školskog uzrasta ne isključuju “malu raju” koja tek što je prohodala, već se svi druže i brinu jedni o drugima. Nas “ne boli” tišina, niti nam je dječija graja preglasna. Dušu nam ispunjava dječiji smijeh i ova ulica treba da ima svoj naziv – najbogatija ulica – dodaje Kremenović.

Pored njegove još jedna kuća broji toliko mališana, a malo koja ima manje od troje djece.

– Da vam je samo vidjeti kakvi su rođendani u našoj ulici. Spremi se puno kolača i slatkiša, prave se čestitke i svi se posjećujemo. Slažemo se i funkcionišemo kao porodica  – prenosi Kremenović dio atmosfere iz ove ulice.

Nemanja, Željka, Gorana, Marija, Jovana, Ana, Stevo, Dimitrije, Milica, Mihajlo, Luka… samo su neki od mališana, koje smo zatekli u igri na ulici.  Ostali mališani bili su kod kuće ili u školi. Drugari nisu zaboravili da ih spomenu, pa je nabrajanje potrajalo dok se nije spomenulo svih 40 imena.

Jedanaestogodišnji Nemanja Dubravac, koji je i tokom igre budnim okom pratio svoju jednoipogodišnju sestru Jovanu, kaže da ne može zamisliti druženje ukoliko veliki  broj djece nije na okupu.

– Najveća nam je želja da imamo igralište kako ne bismo smetali komšijama ispod prozora i kako bi maksimalno uživali u druženju. Na školsko igralište, ne možemo jer manjim drugarima roditelji ne dozvoljavaju. Nama nije zanimljivo da idemo bez njih jer se nikad ne razdvajamo – ispričao je ovaj jedanaestogodišnjak.

Njegova drugarica Željka kaže da im je lopta omiljeni rekvizit za igru, te da kompjuteri i video igrice njima nisu interesantni.

– Pored fudbala česte igre su nam žmurka i lastiš, a volimo i  barbike i druge igračke – opisala je dječije druženje Željka.

Igralište

Milenko Kremenović, kaže da je želja i starih i mladih iz ovog ogranka ulice Jovice Savinovića, da djeca dobiju igralište.

– Nadležni bi mogli napraviti igralište na parceli kod  kuće broj 127b. Tu ima livada koju kosimo da bi se djeca igrala a napravili smo im i drvene golove. Svi su dobri i poslušni pa zaslužuju pravo igralište – rekao je Kremenović.

 

Glas Srpske